Područje Žepe bilo je naseljeno još u prahistorijsko doba, i za to postoje nesumnjivi dokazi. Na prvom mjestu treba spomenuti dvije gradine na kojima se nalaze ostaci prahistorijske gradinske keramike. To su Velika gradina iznad sela Vrela (797 m) i gradina na planini Bokšanici (974 m), koje, po svom karakteru, pripadaju prahistorijskom kulturnom kompleksu Glasinca, te jedan glačani kameni budak, slučajno nađen na lokalitetu Previš-polje, iznad desne obale rijeke Žepe. Osim toga, veći broj, na žalost, arheološki neispitanih tumulusa potvrđuje veoma ranu naseljenost žepske doline.
Osim jednog fragmenta uokvirenog anepigrafskog nadgrobnog spomenika, izrađenog od kvalitetnog krečnjaka, koji je nađen na lokalitetu „Bare“, ispod sela Krnjići, nema drugih nalaza koji bi se mogli okarakterizirati kao dokaz postojanja antičkog naselja u ovom kraju. Da je izvjesnog rimskog uticaja bilo, može se, zbog blizine rimskih rudnika u Srebrenici i komunikacija prema njima, ipak predpostavljati.
Srednji vijek ostavio je više tragova o postojanju života i kulture na području Žepe, među kojima se osobito ističu nekropole stećaka i ostaci srednjovjekovnog grada iznad današnjeg sela Vratara.
Na području Žepe postoje ukupno 162 stećka, na 11 lokaliteta, a najviše ih ima na lokalitetu Ljubomišlja.
Narod žepskog kraja, u predanjima o starom stanovništvu, govori da su srednjovjekovne nekropole, kao i grad Vratar, pripadale Bogumilima, koji su živjeli u doba izvjesne Jerinje. Jerinja je, po predanju, vladala čitavim ovim područjem, a tabor joj je bio na Vrataru.
U poznatim srednjovjekovnim izvorima nema nigdje pomena o gradu ili župi Vratar koji bi se mogao odnositi na Žepu. Medutim, uzimajuci u obzir topografsku nomenklaturu nahije Vratar iz turskih dokumenata, te činjenicu da su se Turci, provodeći administrativnu podjelu osvojenih oblasti, strogo pridržavali zatečenog stanja, može se, bez ikakve sumnje, tvrditi da nahija Vratar iz turskih izvora predstavlja, u stvari, srednjovjekovnu župu Vratar i da je središte te župe bio istoimeni grad.
Kao naseljeno mjesto, Žepa se prvi put spominje u sumarnom osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje pripada nahiji Vratar, a nahija Vratar vilajetu Kovač i Pavli čije je sjedište bilo u Višegradu.
Ostaci materijalne kulture iz turskog perioda su malobrojni. U samoj Žepi bile su tri kule, od kojih jedna i danas postoji u mahali „Kula”. Za nju narodno predanje kaže da je pripadala nekom Redžep-paši. U selu Slapu je takoder postojala „Vilića kula” i navodno je pripadala porodici Vilić iz sela Slapa.
Veoma značajnu ulogu u komunikaciji ovoga kraja sa višegradskim područjem imao je kameni most u selu Slap, na ušću Žepe. Ovuda je, i u srednjem vijeku, vodio put koji je povezivao sjeveroistočnu Bosnu sa višegradskim krajem . Tu svoju ulogu on je, svakako, vršio i u tursko doba, tim prije kad se zna da je sjedište kadije vilajeta Kovač i Pavli bilo u Višegradu. Podizanje ovoga mosta na Žepi dovodi se u vezu sa čuvenim mostom Mehmed- -paše Sokolovića u Višegradu, te se pretpostavlja da je sagrađen u drugoj polovini XVI vijeka. Kako za ovaj most, tako i za džamiju u Žepi, u narodu postoji mišljenje da su vrlo davno sagrađeni.
Most na ušću Žepe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Međutim, zbog izgradnje HE Bajina Bašta, u ljeto 1966. godine, došlo je do demontaže mosta i izvlačenja materijala na mjesto koje ostaje iznad najviše tačke jezera. Godine 1967. izvršena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je pušten u promet.
Austrougarska okupacija 1878. godine unijela je velike promjene u ekonomski i socijalni život ovoga kraja. Zbog povoljnog vojno-geografskog položaja na širem prostoru Žepe bile su stacionirane vojne snage prema Srbiji.
Austrougarska vlast je započela eksploataciju prirodnih bogatstava, posebno šumskih. Iz tih razloga izgrađena je posebna željeznička pruga u dužini od 118 km, na relaciji Zavidovići – Olovo - Han Pijesak – Laze - Vratar, do Drine, gdje su se gradili splavovi i dalje spuštali niz Drinu. Tom eksploatacijom obuhvaćene su dobro očuvane šumske površine oko Žepe, u području Devetaka, Bokšanice i Javora.
Ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, Žepa gubi svoj vojno-strateški značaj, postaje „slijepo crijevo“, a tadašnja politika išla je na štetu privrednom razvoju ovoga kraja. Državna uprava se nije brinula o tome da iskoristi bogatstva ovog prostora i one osnove koje su stvorene u periodu austrougarske vlasti. Nastupili su usporavanje i stagnacija u poljoprivredi i šumarstvu.
Nakon Drugog svjetskog rata stvaraju se povoljniji uvjeti, ali je i u tom periodu razvoj Žepe ostao u dubokoj sjeni ostalih krajeva oko nje. Žepa je 1947. godine dobila status općine. Godine 1958. općina je ukinuta, a Žepa prerasta u Mjesnu zajednicu koja je pripojena općini Rogatica. Jedan njen dio, a to su sela: Gođenji, Brložnik, Stoborani, Podžeplje, Plane, Rijeke i Krivače, pripojeni su općini Han Pijesak. To je bio način da se oduzme dio prirodnog bogatstva općini Žepi i to je početak suzbijanja razvoja ovoga kraja.
Žepa nikada nije spojena asfaltnim putem sa Han-Pijeskom , Rogaticom , Vlasenicom i Srebrenicom . Najbliži asfaltni prilaz urađen je deset kilometara daleko od Žepe , do sela Gođenje, u općini Han-Pijesak, te 15 kilometara daleko od Žepe, na drugoj strani, do sela Sjeversko na Borikama, općina Rogatica.
Tokom proteklog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu Žepa je bila mala bosanska enklava, pod zaštitom UN-a. Ipak, ona je 1995. godine potpuno razorena i spaljena, a cjelokupno stanovništvo prognano.
Od osam stotina prijeratnih domaćinstava danas je obnovljeno manje od dvije stotine. Mještani su uglavnom stari, a lokalno područno odjeljenje osnovne škole pohađaju samo tri đaka.
Nema komentara:
Objavi komentar